Liberal.hr

"Sudovi i suci nisu izuzeti od javnog nadzora. Mediji imaju legitimnu ulogu u istraživanju rada institucija, upozoravanju na moguće nepravilnosti i otvaranju rasprava o odlukama koje izazivaju snažne reakcije građana. Osobe koje obnašaju javne funkcije moraju biti spremne na širu i oštriju kritiku nego privatni građani", navodi se u obrazloženju. Članak u komentaru

Benjamin Netanyahu je predugo na čelu Izraela i promjena bi bila sasvim logična stvar. Međutim, oni koji se nadaju nekom ozbiljnom zaokretu po pitanju odnosa prema Gazi i Iranu, mogli bi se razočarati. Članak u komentaru

Benjamin Constant bio je kockar, zavodnik, dvobojnik i, prema mnogima, politički vjetrokaz. Napisao je i jedan od najvažnijih tekstova u povijesti liberalizma. Ovo je priča o čovjeku čiji je život bio kaotičan, a ideje jasne kao u malo koga. Prolog: 19. ožujka 1815. Pariz je u panici. Napoleon je prije tri tjedna pobjegao s Elbe, iskrcao se na jugu Francuske s tisuću vojnika i krenuo na sjever. Vojske poslane da ga zaustave prelaze na njegovu stranu. Maršal Ney kralju je obećao da će ga dovesti u željeznom kavezu, a zatim mu se pridružio s cijelom vojskom. Luj XVIII. u tajnosti pakira kovčege. Toga jutra Journal des Débats objavljuje tekst jednog 47-godišnjeg Švicarca dugih plavih kovrča i loše reputacije. Tekst nije analiza nego oproštaj. Autor Napoleona uspoređuje s Atilom i Džingis-kanom te piše da on neće, kao jadni prebjeg, puzati od jedne vlasti do druge, prikrivati sramotu sofizmima i mucati oskvrnute riječi kako bi otkupio sramotan život. Sljedeće noći kralj bježi u Belgiju. Napoleon ulazi u Tuileries na rukama gomile. Autor teksta skriva se kod prijatelja, a zatim bježi u Vendée. Svi u Parizu znaju da je njegovo ime na popisu. Četiri tjedna kasnije isti čovjek sjedi u Tuileriesu, nasuprot caru. Napoleon ga je pozvao, i to ne da ga uhiti, nego da mu napiše novi ustav. Čovjek se zvao Benjamin Constant. Da bi se razumjelo kako je dospio u tu sobu, treba krenuti od početka. Čudo od djeteta Henri-Benjamin Constant de Rebecque rođen je 25. listopada 1767. u Lausanni. Majka je umrla nekoliko dana nakon poroda. Otac, švicarski časnik u nizozemskoj službi, bio je hladan, odsutan i nepredvidiv. Benjamin je odrastao uz brojne privatne učitelje, od kojih su neki bili čudaci, a neki gori od toga. Bio je čudo od djeteta. S 12 godina pisao je pisma baki o grčkoj književnosti. Studirao je u Erlangenu, a zatim u Edinburghu, usred bujanja škotskog prosvjetiteljstva. Ondje je postao član studentskog debatnog društva, čitao Adama Smitha i Humea te naučio dvije stvari koje će ga pratiti cijeli život: liberalnu ekonomiju i kockanje. Iz Edinburgha je otišao ostavivši kockarske dugove. Iz Erlangena je otišao zbog afere. Taj će se obrazac ponavljati. Cijelu priču o jednom od najvažnijih liberala stare francuske škole, koji je uz to imao vrlo osebujan karakter i zanimljiv život, pročitajte u linku u komentaru.

Prije 6 mjeseci ankete su davale klasičnoliberalnoj stranci ACT manje od 5 posto. Sada - 12 posto. Ako tako bude i na samim izborima, to će biti povijesni rezultat za ACT. Ogroman skok posljednjih mjeseci rezultat je odlične kampanje, ali i konačnih rezultata vlade u kojoj ACT sudjeluje. Danas su objavili "Manifest za otključavanje potencijala Novog Zelanda" u kojem ističu kako su oni jedina politička opcija koja na ovim izborima NE obećava da će trošiti više tuđeg novca. 😇 Više u članku u komentaru.

Kada se u javni prostor postavi naizgled logično pitanje - prelijeva li se val političkih promjena iz susjedstva i na hrvatsku vladajuću strukturu, reakcija dijela javnosti otkriva mnogo više o našem društvu nego o samoj politici. Na kritiku vladajućih, umjesto zahtjeva za boljim i učinkovitim upravljanjem, često uslijedi instinktivno, gotovo defenzivno zbijanje redova. Takva reakcija nije dokaz političkog sljepila, već simptom složenog fenomena: duboko ukorijenjene potrage za sigurnošću u društvu koje je, čini se, pristalo na "dovoljno dobro". Iako su građani itekako svjesni institucionalnih slabosti, klijentelizma i predimenzioniranog državnog aparata, kritika tih pojava često nailazi na zid obrambenih argumenata. Sociologija i politologija taj mehanizam ne objašnjavaju pukom stranačkom lojalnošću, već kroz četiri ključna elementa političke psihologije. Piše Ivan Svjetličić, a cijeli članak pročitajte u komentaru.

Sloboda govora vrijedi i za Informer, bez obzira na sve što znamo o njemu - da je to huškački propagandni stroj. Ali ništa od toga ne opravdava ono što se dogodilo, i to netko treba jasno reći. Pročitajte cijeli članak u komentaru.