ℝ𝕍𝕀 𝕔𝕣𝕧𝕖𝕟𝕠 𝕀 ™

Ne polemišem s anonimnim profilima iza kojih ne stoji ime i prezime, fotografija ili bilo kakav podatak na osnovu kojeg se može utvrditi identitet osobe, osim onih koje poznajem lično. Bilo kakva rasprava, kritika, savjet traži minimum odgovornosti za izgovorenu/napisanu riječ.

Michal Oksinski. I nije musliman – at Bosnia and Herzegovina

Iako sam već par godina u penziji,još uvijek su mi ostale čvrste veze sa policijsko-obavještajnim strukturama u BiH. Zbog toga imam informaciju da su sve policijske agencije dobile naredbu da uhapse Aleksandra Vučića čim uđe u BiH, zbog aktivnog učešća u Sarajevo safariju, gdje je pucao po djeci i civilima Sarajeva. – at Bosnia and Herzegovina

Da li ova izjava znači da će Trump napasti lzrael? – at Bosnia and Herzegovina

Harise, zavo sve si ti kriv

Evo, šta bi ko sad je budaletini trebo odgovoriti. Vidi se da dolazi iz obitelji begovskih sluga. Sreća da u Bosni ne raste pamuk. – at Bosnia and Herzegovina

Na damašnji dan prije 31 godimu smo se, hvala Isusu, oslobodili krvoločnih potomaka te iste vojske koji su 4 godime ubijali sarajevsku mladost. – at Bosnia and Herzegovina

U Zabrđu, pokraj Sarajeva, seljančica Milica Krajišnik je nevino odrastala uz majku domaćicu i oca Momčila koji je spremajući ispite na sarajevskoj ekonomiji, čuvao stoku. Seljački pravoslavni život nije bio roman. Bio je zemlja pod noktima, stoka koja se pita i tišina koja se prekida samo kad neko vikne. Milica je imala dvadeset godina, crnu kosu vezanu u rep i oči koje su gledale više u zemlju nego u nebo. Nije znala da postoje ljudi drugačiji od onih koje je viđala na slavama. Jednog dana, u buregdžinici kod Dervoza, vidjela je Osmana. Taha Osman el Khalifa, bio je 26-godišnji student marketinga iz Kasale, malog gradića na jugu Sudana. Stajao je za šankom, preplanuo kao gar, u bijeloj košulji koja mu je ležala kao da je šivena za njega. Milica je prvi put vidjela crnca. Nije znala da postoje. Srce joj je stalo, pa krenulo, pa se nešto u njoj raspršilo tako snažno da je morala da se nasloni na sto. Osman se okrenuo, nasmiješio, i rekao nešto tihim glasom. Nije čula ni riječi, samo je osjetila da joj se tijelo otvorilo prema njemu kao da ga je godinama čekalo. Zaljubila se a nije pojela ni frtalj kile krompiruše. Postali su nerazdvojni. Jedne noći, poslije koncerta Gertrude Munitić, otišli su u njegov studentski dom na Bjelavama. Soba je bila mala, krevet uzan, prozor iz koga se vidjela samo noć. Osman ju je skinuo polako, prstima koji su bili topliji od svega što je do tada dodirivala. Milica je legla ispod njega i osjećala kako joj koža gori. Nije bilo nježnosti koja traje; uz belegiju veliku kao štilo, bilo je požude koja grize. Njegova usta na njenom vratu, njeni nokti na njegovim leđima, dah koji se gubio u jastuku. Kad je završio, ostao je iznad nje, a ona je gledala u tavanicu i mislila da će ovo trajati zauvijek. Milica je ostala je trudna. Rekla mu je jedne večeri, smiješeći se, kao da mu daje nešto najljepše. Osman je stao. Pogledao je u pod. „Moja porodica će me ubiti ako oženim bijelu“, rekao je. Nije vikao, samo je to rekao vrlo tiho, kao da se izvinjava vjetru. Onda je otišao. Posloje nekoliko dana čula je da je otišao sa rajom na safari. Bila je zaboravljena. Milica je došla kući i rekla majci. Majka je uzdahnula, obrisala ruke o kecelju i rekla: „Otac će te prebiti kad popije. Bolje da idemo.“ Otišle su na abortus. Klinika je mirisala na alkohol i strah. Milica je ležala i gledala u plafon dok su joj vadili ono što je mislila da će je spasiti. Nije plakala tada. Plakala je kasnije, u autobusu, gledajući svoje ruke. Kad je otac Momčilo saznao, dobio je napad panike. Sjeedao je i ustajao, hvatao se za glavu, vikao da su ga muslimani i crnci obilježili. Nije pitao ko je Osman. Nije pitao šta se desilo. Krivio je sve. Krivio je Sarajevo, krivio je buregdžinice, krivio je noć. Poslije toga više nije bio isti. Istinski je zamrzio muslimane i samo je pričao o četnicima kao o bratstvu. Pričao je o neprijateljima koji su mu uzeli kćer. Na kraju rata, Momčilo je bio među onima koji su imali krv na rukama. Milicu je naučio da mrzi. Naučio ju je da Bošnjaci nisu ljudi i da je sretan što je dobio priliku da osveti kćerku masovnim ubistvima Bošnjaka. Danas Milica ima pumpu na Palama. Sa šanka se vide krovovi Sarajeva, sivi i daleki. Prodaje naftu, gleda u nebo i ponekad, kad nema nikog, sjeća se Osmana. Mrzi ga, mrzi muslimane, mrzi Sarajevo. Mrzi što je otišao. Mrzi što je ostavio prazninu. A ponekad, kad je tišina najveća, sjeća se kako mu je koža bila topla i kako je, samo na trenutak, mislila da će je neko voljeti. I tada, u toj samoći, pomalo ga i voli. Samo toliko da boli.

Milorad Dodik – at Bosnia and Herzegovina

😂😂😂😂😂 Jebo te Dodik u pičku maloumnu

Ovo je isti kurac pravio stoposto. – at Bosnia and Herzegovina

TUMANE Ranjen sam na Kravljoj glavi. Haubička granata nije ni stigla da se najavi kako treba, samo je odjednom ispod mene nestalo i zemlje i noge. U apsolutnoj tišini beskonačnog trenutka bol je došla bez najave. Pst mjeseci bolnice, pa još mjesec fizikalne prošlo je brzo. Protezu su mi dali dobru, hladnu ujutro, a uvečer mekšu, kao da se i ona navikla na mene. Hodao sam s njom kao s nekim ko me prati, ali ne pita mnogo. Kad je rat završio često sam sjedio za stolovima gdje su se ljudi iz sve tri vojske gledali u oči i pokušavali da se sjećaju samo onoga što im je ostalo, a ne onoga što su izgubili. Tamo sam upoznao @MileKuljanac , vojnika VRS-a. Nije pričao mnogo, samo me dugo gledao, a onda rekao, skoro tiho, da mu je žao i da idem u manastir Tumane. Da pređem na pravoslavlje i da tamo monasi tačno znaju šta rade. Otišao sam. Monah Nedeljko mi je rekao da se molim svaki dan po dvadeset dva sata i osamnaest minuta, punih pet mjeseci, i da se ne prekidam sko želim novu nogu. Molio sam se. U početku mi je bilo neugodno, kasnije mi je bilo svejedno, a pred kraj sam zaboravio da postoji vrijeme u kojem se ne molim. Sto pedeset četvrtog jutra probudio sam se i osjetio da me nešto grebe ispod deke. Pogledao sam. Noga je bila tu. Nova, malo blijeda, s kožom koja je još uvijek izgledala kao da se čudi što postoji. Ustao sam, pao, ustao opet. Monasi nisu rekli ništa. Samo su mi dali čaj. Iz poštovanja prema njima uzeo sam prezime Filipović. Hadžidžulbić je ostao negdje između bolnice i manastira, kao stara jakna koju više ne nosim, ali je ne bacam. Noga me i dandanas malo boli, pogotovo kad se vrijeme mijenja. Jedina joj je mana što na njoj ne rastu nokti. Nema šta da se reže. Odavno opet kupujem i lijevu i desnu tenu. Ponekad je bezobrazno ispružim ispod stola kad sjedim s Miletom i Antom,pa Antišu šeretski malo dirnem novom nogom po unutrašnjoj strani butine. Snagom volje i molitve sve je moguće. Hvala svima.

Jelena Kukanjac rođena je 1964. godine, kao kći visokog oficira Jugoslavenske narodne armije, Milutina poznatijeg kao Mali mrav, čija je riječ u kući bila zakon. Odrasla je u strogoj, patrijarhalnoj pravoslavnoj sredini, pod budnim okom oca koji je vjerovao da se disciplina i čast bildaju odricanjem i apsolutnom kontrolom. Njen život bio je zacrtan, završila je sarajevsku Prvu gimnaziju, upisala Pravni fakultet, a otac joj je već uveliko planirao budućnost među elitom tadašnjeg sistema. No, u predvečerje osamdesetih, njen uredan svijet srušio se onog trenutka kada je na sarajevskoj underground sceni, u klubu Stelex, ugledala Senada Hadžimusića Tenu. Teno je bio sve ono što njen otac nije mogao podnijeti. Nemirnog duha, bivši milicioner koji je zbog dijagnoze šizofrenije prerano napustio službu, bio je vizionar, pjesnik i osnivač mračnog, beskompromisnog avangardnog benda SCH. Dok je otac govorio o redu i vojnoj disciplini, Teno je kroz gitarske distorzije i sirove stihove krio pukotine jednog slomljenog, ali genijalnog uma. Jelena se zaljubila do ušiju, opčinjena njegovom slobodom i energijom koja je bila potpuno suprotna njenom zatvorenom domu. Jednog ljeta koje je mirisalo na more, Jelena je odabrala najradikalniji trenutak za pobunu. U mraku zabačene sarajevske ulice, na zadnjem sjedištu izudarane Bube koja se tresla u ritmu strasti, zaboravila je na svaki paragraf prava. Prepustila se erotskom zanosu s čovjekom čiji je mozak funkcionirao na frekvencijama koje običan svijet nije mogao pojmiti. Na tim rabljenim sicovima, uz miris sarajevske Drine i vina Carica Milica, sa adrenalinom koji je udarao kao Muhamed Ali, dogodilo se neizbježno, Jelena je ostala trudna. Ta romansa, međutim, imala je rok trajanja kraći od gitarskog sola. Kada mu je s uzbuđenjem saopćila vijest, Teno ju je pogledao s hladnom, zastrašujućom lucidnošću čovjeka koji jedva drži vlastiti um na okupu. “Slušaj mala, ja sam dijagnosticirani luđak, moj mozak je nuklearni reaktor bez hlađenja!”, rekao joj je mrtav-hladan, bez trunke očinskog instinkta. "Ja ne mogu voditi brigu ni o sebi, a kamoli o djetetu. Nema šanse, moraš na abortus." Očekivala je pjesmu, zagrljaj i buntovničku solidarnost, a dobila je hladan tuš. Kada je tvrdoglavo odbila prekinuti trudnoću, Teno je zaključio da je ta drama previše za njegovu krhku psihu i jednostavno ju je ostavio, pobjegavši u Dublin. Slomljena i napuštena, Jelena a se vratila u porodični dom gdje je ubrzo uslijedio stvarni pakao. Kada je general Kukanjac saznao za trudnoću, u kući je nastao lom. Saznanje da joj je izabranik bio čovjek s psihijatrijskom dijagnozom, avangardni muzičar i uz to musliman, uništilo je sve očeve ambicije i vojnički ponos. U naletu bijesa, vjerske i nacionalne isključivosti, otac ju je pretukao nasmrt, ne mareći za njen život ni za život nerođenog djeteta. Od silnih batina i pretrpljenog šoka, Jelena je izgubila bebu. Taj događaj ju je zauvijek deformisao. Izgubivši dijete, zdravlje i čovjeka kojeg je voljela, u njoj se rodila duboka, otrovna mržnja prema muslimanima, u kojima je od tada vidjela jedine krivce za svoju uništenu mladost i nesreću. Jelena je 1992. godine zauvijek napustila Sarajevo, ali grad iz nje nikada nije otišao samo se pretvorio u živu ranu iz koje je cijedila otrov. Otišla je u Beograd noseći sa sobom duboku ogorčenost, a njezina gorčina ubrzo se pretvorila u stalnu, patološku mržnju prema muslimanima koju je širila gdje god je stigla. Bila je odvratna u toj svojoj zaslijepljenosti, svakom novom poznaniku, na svakom koraku, gurala je tu priču u lice, s gnušanjem pljujući po svemu što je imalo veze s onima koje je krivila za propast svog života. Nikada se više nije udala, niti je pokušala ponovno voljeti. Odbacila je svaku mogućnost bliskosti, jer joj je mržnja postala jedina preostala utjeha i svrha postojanja. Umjesto topline doma i obitelji, usidrila se u svojoj samoći, hraneći se vlastitim gnjevom i uživajući u njemu kao u nekoj mračnoj, izopačenoj privilegiji, sama sa svojim duhovima, ostacima slomljene mladosti i savršenim mirom koji joj je pružala isključivo vlastita ogorčenost. Njen otac Milutin, čovjek koji ju je zamalo usmrtio u ime vlastitih uvjerenja, popeo se na položaje na brda oko opkoljenog Sarajeva. Komandovao je artiljerijom, sudjelujući u nemilosrdnom razaranju grada u kojem su ginuli nedužni ljudi, isti onaj grad u kojem je njegova kći nekada voljela Senada.

Genocidasi ne miruju

Jebo te Kabiri u dupe. Boli me kupac za sinagogu dok se djeca liječe SMSovima ili umiru po raznoraznim “ordinacijama” a borci ubijaju zbog neadekvatne psihološke pomoći i siromaštva. Picka ti materina

Normalno da se bavimo Pubkom spkom jer ste nacionalisticka govna koja parazitiraju na račun FBiH, koja koce sav napredak države, opstruiraju sve prilike boljitka i uživaju kupajući se u vlastitim govnima. Pubka spka bukvalno živi na račun FBiH zahvaljujući prihodima i mehanizmima koji se većinom generišu u FBiH. ključni izvori stabilnosti dolaze iz jedinstvenog sistema indirektnog oporezivanja i državnih fondova, dok istovremeno RS akumulira dugove prema FBiH i državnim institucijama. Najveći aktuelni primjer je dug RS-a prema Federaciji BiH od oko 200 miliona KM po osnovu raspodjele PDV-a i drugih indirektnih poreza. Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH godinama ne donosi odluke o poravnanjima (usaglašavanju koeficijenata prema stvarnoj krajnjoj potrošnji). Degenerici iz RS blokiraju te odluke, pa RS prima više novca nego što joj po potrošnji pripada, na štetu FBiH. Slična je situacija sa javnim servisima gdje RTRS duguje BHRT-u preko 110 miliona KM. RTRS godinama zadržava dio RTV takse koji po zakonu pripada državnom javnom servisu. Sudovi, uključujući Vrhovni sud RS, su u više predmeta presudili u korist BHRT-a, a računi RTRS-a su blokirani za desetine miliona KM. Propast Bobar banke i Banke Srpske odnijela je preko 300 miliona KM, uglavnom javnog novca iz FBiH. Agencija za osiguranje depozita BiH isplatila je osigurane depozite. Taj fond se puni premijama banaka iz cijele BiH ali preko 85% dolazi iz FBiH jer je ekonomija kod nas znatno veća. Građani i privreda Federacije tako direktno pokrivaju rizik propalih banaka u RS. Uprkos ovim kradjama i zavisnosti od federalnih prihoda, životni standard u RS je znatno slabiji. Prosječna neto plata u septembru 2026. u RS iznosila je oko 1.427 KM, dok je u FBiH bila oko 1.867 KM. Prosječna penzija je znatno niža u RS oko 724 KM i to nakon povećanja, naspram oko 886 KM u Federaciji BiH. Penzije u RS su niže iako se budžet RS oslanja na sistem u kojem FBiH prikuplja veći dio indirektnih poreza čak 73 % u 2025. godini. Dug po stanovniku je takođe viši u RS, preko 6.000 KM naspram oko 3.000 KM u FBiH. Sistem Daytona vam omogućava da se prihodi od PDV-a, akciza i drugih indirektnih poreza prikupljaju na jedinstvenom računu i povoljnije po vas siromahe raspoređuju. FBiH je ekonomski jači entitet i generiše najveći dio tih prihoda. Kada se to kombinuje sa blokadama poravnanja, zadržavanjem RTV takse, korištenjem državnog fonda za osiguranje depozita i višim javnim dugom, jasno je da je Pubka spka u značajnoj mjeri finansijski zavisi od Federacije BiH. PICKA VAM MATERINA LOPOVSKO FAŠISTIČKO PARAZITSKO GENOCIDNA.

Krvolok bukvalno ubijao Bošnjake Banjaluke i KotorVaroši. Zlikovac bukvalno trpao Bošnjake u kombi, udarao do besvijesti tražeći novac da im poštedi život. Naravno da ij je slagao, pobio ih je.

I would like to thank my longtime friend Thomas Piltorp, CEO of Jacy’z Hotel & Resort, who granted my request and officially, though I already knew yesterday, notified the organizers that he was canceling the concert of that bloated old hag, which they officially announced this morning. @karlinbich

Svi znamo kako to ide u našoj mahalici zvanoj genocidni entitet. Dok se mahnitaš po društvenim mrežama, busaš u prsa i foliraš neviđenim patriotizmom, šatro se sikiraš za Pubku Spku i "sudbinu entiteta", u pozadini si vrtila sasvim drugi film. Dok ti narod skuplja marke za hljeb i gleda kako da preživi mjesec sa onim crkavicama od plata i penzija, šteliš mužu, Bojanu Babiću i porodičnoj firmi Medietik, skupa sa direktorom FZO-a Dejanom Kusturićem, milionske tendere sa Fondom zdravstvenog osiguranja. Paz sad, u koroni. Nabijate cijene respiratora i medicinske opreme da ti pamet stane, sve pod parolom „pomoć u nevolji“. Pokrali ste 13 miliona maraka u nabavkama mimo tenderskih procedura. Narod se guši u koroni i nema za lijekova, vi puni k'o brod. Bogatite se na jadu i čemeru. Dok pričaš šuplje priče o ugroženosti Pubke Spke, muž uredno prazni budžet.

Lik se fakat vidio sa @realDonaldTrump Bravo volino