Mukowsky

Politička fantastika i bježanje od odgovornosti pod krinkom "dva mandata" Najava zajedničkog programa SDP-a i Možemo!, prema kojoj im je za rješavanje problema s otpadom u Hrvatskoj potrebno osam godina i milijarde eura, predstavlja vrhunac političkog apsurda i potpunog odmaka od realnosti. Ovaj plan ne samo da podcjenjuje pamćenje birača, već služi kao unaprijed pripremljen alibi za vlastitu nesposobnost. Prvi i najveći problem ovog plana je potpuni izostanak kredibiliteta. Sekta Možemo! već godinama upravlja Zagrebom, gradom koji im je trebao poslužiti kao ogledni primjer i dokaz da znaju i mogu. Rezultat? Jakuševec i dalje smrdi, cjelovito rješenje za Resnik je na dugom štapu, a sustav se krpa polovičnim rješenjima. Tvrditi da imaš formulu za spas cijele Hrvatske, dok ti vlastiti glavni grad grca u problemima s otpadom, u najmanju je ruku bezobrazno. Ako nisi sposoban u pet godina posložiti sustav u jednom gradu, na temelju čega tražiš povjerenje za cijelu državu? Priča o "dva mandata" koja su im navodno potrebna pokazuje opasno ignoriranje hrvatske političke stvarnosti. U 35 godina moderne hrvatske države, lijeva koalicija dobila je povjerenje građana tek u dva navrata – i to s razmakom od desetljeća. Oba puta (i Račanova i Milanovićeva vlada) trajala su po jedan mandat, nakon čega su birači redovito birali drugu opciju. Očekivati da će ova garnitura, s ovakvim teretom neuspjeha na lokalnoj razini, uspjeti napraviti ono što nikome na tom spektru nikada u povijesti Hrvatske nije uspjelo – spojiti dva uzastopna mandata – graniči sa znanstvenom fantastikom. Traženje razdoblja od osam godina je klasični politički manevar za izbjegavanje odgovornosti. Time se poručuje: "Ako za četiri godine ne napravimo ništa, nemojte nas kriviti, rekli smo da nam trebaju dva mandata". To je komforna pozicija u kojoj se građanima odmah ispostavljaju računi i obećavaju puste milijarde, dok se preuzimanje odgovornosti za konkretne rezultate seli u daleku i neizvjesnu budućnost. Dakle, ovaj program nije nikakva spasonosna strategija, već jeftini populizam i kamilica od plana. Građanima ne trebaju megalomanska obećanja o milijardama i desetljećima čekanja, nego operativno sposobni ljudi koji znaju riješiti problem odmah. Sve ostalo je samo skretanje pažnje s trenutnog neuspjeha i prodavanje magle.

GOLDSTEIN JE I MILANA KANGRGU PROGLASIO SRBINOM! A KANGRGA SE ZA ŽIVOTA BUNIO UPRAVO PROTIV TOGA! Nakon Branka Gavelle, evo još jednog nevjerojatnog slučaja iz leksikona "100 znamenitih Srba u Hrvatskoj", koji je uredio Ivo Goldstein. Među znamenitim Srbima završio je i filozof Milan Kangrga, čovjek koji je za života izričito prosvjedovao kada ga je netko bez njegova pitanja proglašavao Srbinom! I za to postoji pisani dokaz. Sam Kangrga u autobiografskoj knjizi "Šverceri vlastitog života" oštro napada Ivana Supeka zato što ga je proglasio Srbinom. Zamjera mu što ga nikada nije pitao kako se nacionalno određuje, nego mu je nacionalnost jednostavno pripisao. A sada, gotovo dva desetljeća nakon Kangrgine smrti, njegovo je ime završilo u Goldsteinovu leksikonu znamenitih Srba! Kangrga nije skrivao svoje podrijetlo. Otac mu je bio lički Srbin, majka zagrebačka Hrvatica, a u obitelji je imao i njemačke i slovenske pretke. Kad su ga na popisu stanovništva 1971. pitali za nacionalnost, našalio se da ga upišu kao marksista. Na kraju je pristao da ga upišu kao Hrvata. I sada dolazimo do pitanja za Goldsteina: ako je Kangrga za života smatrao neprihvatljivim da ga drugi bez njegova pitanja proglašavaju Srbinom, na temelju čega ste vi odlučili učiniti isto u svojem leksikonu? Nitko Kangrgi ne osporava srpsko podrijetlo po ocu. Ali podrijetlo nije isto što i nacionalno samoopredjeljenje! To je upravo ona elementarna razlika koju bi povjesničar morao razumjeti. Posebna je ironija što je Kangrga cijeloga života napadao nacionalističko svrstavanje ljudi, a danas je i sam postao predmetom takvog svrstavanja. Goldstein i Jakovina govore nam kako trebamo prevladati uskogrudni nacionalizam. A ja ih pitam: kakvo je to prevladavanje nacionalizma kada mrtvim ljudima nacionalnost određujete umjesto njih? Kangrga je za života javno prosvjedovao protiv onih koji su ga bez pitanja proglašavali Srbinom. Profesore Goldstein, da je Kangrga danas živ, biste li mu se usudili u lice reći da vi bolje od njega znate što je bio?

GOLDSTEIN JE I BRANKA GAVELLU UVRSTIO MEĐU SRBE! JE LI SVAKI PRAVOSLAVAC AUTOMATSKI SRBIN? Ivo Goldstein, koji drugima godinama drži lekcije o nacionalizmu, povijesnom revizionizmu i prisvajanju tuđe povijesti, sada bi morao objasniti kako je Branko Gavella završio među 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj! Da, i Gavellu su uvrstili među Srbe! Čovjeka grčkog podrijetla koji se nacionalno deklarirao Hrvatom! Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža jasno navodi Gavellino grčko podrijetlo i njegovo hrvatsko nacionalno opredjeljenje. Bio je pravoslavac po krštenju, ali Hrvat po vlastitom izboru. I tu dolazimo do temeljnog problema, profesore Goldstein. Vjera nije nacija! Pravoslavac nije automatski Srbin, kao što ni katolik nije automatski Hrvat! Postoje pravoslavni Grci, Rumunji, Bugari, Makedonci, Crnogorci i Hrvati. Pravoslavlje nije srpsko nacionalno vlasništvo! Zar povjesničaru Goldsteinova iskustva treba objašnjavati razliku između vjerske i nacionalne pripadnosti? Ili ta razlika prestaje vrijediti kada treba popuniti leksikon znamenitih Srba? Zamislite kakvu bi Goldstein kritiku napisao da je netko čovjeka koji se izjašnjavao Srbinom proglasio Hrvatom samo zato što je bio katolik! Odmah bi se govorilo o nacionalističkom prisvajanju i prekrajanju povijesti. A sada Goldstein urednički stoji iza knjige u kojoj je Gavella, unatoč vlastitom hrvatskom nacionalnom opredjeljenju, završio među Srbima. Koliko je još takvih Gavella u ovoj knjizi? Koliko je pravoslavaca proglašeno Srbima bez obzira na njihovo stvarno nacionalno opredjeljenje? Branko Gavella bio je pravoslavac po vjeri, grčkog podrijetla i Hrvat po nacionalnom opredjeljenju. Profesore Goldstein, nacionalnost se ne određuje prema crkvi u kojoj je netko kršten. To bi povjesničar morao znati prije nego što počne sastavljati nacionalne leksikone!

Tvrtko Jakovina bio je jedan od predstavljača biografskog leksikona „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“ na promociji održanoj 27. listopada u zagrebačkom Westinu. Potom je na Telegramu objavio osvrt u kojem je, umjesto ozbiljnije povijesne analize, uglavnom nastavio promovirati knjigu i hrvatskom društvu dijeliti poznate lekcije o nacionalizmu i odnosu prema prošlosti. Od povjesničara njegova iskustva očekivao bih ipak nešto više od oduševljenja knjigom koju je osobno predstavljao. Nemam nikakav problem s knjigom o doprinosu Srba hrvatskoj povijesti i kulturi. Taj je doprinos neupitan. Problem nastaje kada se među znamenite Srbe uvrštavaju i ljudi čije je nacionalno izjašnjavanje bilo drukčije ili znatno složenije od onoga što sugerira naslov leksikona. A još je veći problem kada povjesničar koji inače tako rado upozorava na hrvatske nacionalne mitove takve nedosljednosti jednostavno zaobilazi. Najbolji je primjer Svetozar Borojević. Jakovina spominje kako ga je pokojni arhivist Milan Pojić svojedobno ljutito upozorio kada ga je nazvao Srbinom iz Hrvatske. Ali ne objašnjava zašto. Upravo je Pojić u katalogu Hrvatskog državnog arhiva iz 2006. objavio Borojevićeve dokumente, među kojima i pismo Slavku Kvaterniku iz 1919. u kojem se feldmaršal izjašnjava kao Hrvat. Sve je to kasnije dodatno još dokazima potkrijepio povjesničar Danijel Tatić u svojoj knjizi u kojoj je prvi put opširno obradio Borojevićev životopis. Istina, Borojević je imao srpsko obiteljsko podrijetlo, ali podrijetlo i osobno nacionalno izjašnjavanje nisu isto. Zašto Jakovini nije važnije što je o sebi rekao sam Borojević nego što je Pojić zbog toga bio ljutit? Slična je stvar s Arsenom Dedićem i Draženom Petrovićem. Glavni urednik leksikona Ivo Goldstein u razgovoru za Euronews Srbija Dedićevu srpsku pripadnost obrazlaže i pravoslavnim krštenjem, dok za Petrovića priznaje da uredništvu nije poznato njegovo nacionalno izjašnjavanje. Prema kojem se to kriteriju jednom čovjeku nacionalnost određuje prema crkvenom obredu, a kod drugoga se priznaje da osobni iskaz nije poznat? Jakovina takva pitanja ne postavlja. Posebno je zanimljiva Dubravka Ugrešić, koja se za života uporno protivila nacionalnom svrstavanju i inzistirala na transnacionalnom identitetu. Zar se njezina vlastita volja smije zanemariti samo zato što se nekome uklapa u određenu nacionalnu zbirku? Gdje je tu poštovanje slobode identiteta o kojoj Jakovina toliko govori? A kod Dejana Medakovića Jakovina nalazi prostora za zagrebačko podrijetlo, obiteljsku palaču i odlazak iz Zagreba 1941., ali ne i za njegovu dokumentiranu ulogu u komisiji za pripremu Memoranduma SANU-a. Taj je podatak potvrdila i sama Akademija u izdanju iz 1995. godine. Ne treba Medakoviću pripisivati odgovornost za sve kasnije događaje, ali izostaviti taj dio njegove političke biografije znači ponuditi nepotpunu povijesnu sliku. I tu dolazimo do biti problema. Zašto se propitivanje hrvatskih nacionalnih interpretacija smatra znanstvenom kritičnošću, a propitivanje srpskog nacionalnog svrstavanja povijesnih osoba gotovo automatski proglašava nacionalističkom uskogrudnošću Pritom ne možemo zanemariti ni širi kontekst. Leksikon izlazi u vremenu kada službeni Beograd godinama razvija koncept „Srpskog sveta“, čiji je sastavni dio i povezivanje srpske povijesne i kulturne baštine izvan granica Srbije. Ne tvrdim da su priređivači leksikona automatski dio tog političkog projekta, ali smatram da se upravo zbog takvih okolnosti mora posebno paziti na kriterije nacionalnog svrstavanja. O toj sam problematici opširno pisao i u svojoj knjizi „Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026.“ koja uskoro izlazi iz tiska. Ne osporavam Jakovini pravo na vlastiti svjetonazor, kao ni pravo da podržava ovu knjigu. Ali smeta mi kada se povijesni kriteriji mijenjaju prema tome čiju nacionalnu interpretaciju treba potvrditi, a čiju osporiti. Jakovina bi hrvatsko društvo liječio od nacionalizma, ali istodobno pokazuje začuđujuće malo kritičnosti prema nacionalnom svrstavanju ljudi koje je samo po sebi itekako prijeporno. No od ozbiljnog povjesničara očekujem da jednako kritički čita hrvatske i srpske nacionalne interpretacije. Jakovina je mogao napisati vrijedan kritički osvrt na leksikon koji otvara brojna povijesna pitanja. Umjesto toga, iz Westina je samo preselio promociju na Telegram. A kada povjesničar počne birati činjenice prema vlastitom svjetonazoru, onda problem više nije u nacionalizmu onih kojima drži lekcije, nego u vjerodostojnosti njegove vlastite historiografije.